Skladatelj i pravnik, Ivo Josipović rodio se u Zagrebu 1957. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1980., a poslije i doktorirao te je do 2010. radio kao profesor kaznenoga procesnog prava i međunarodnoga kaznenog prava. Objavio je veći broj znanstvenih i stručnih radova u zemlji i inozemstvu, autor je ili suautor više zakonskih projekata, sudionik međunarodnih diplomatskih i stručnih konferencija, a zastupao je Republiku Hrvatsku pred međunarodnim sudovima.

Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je kompoziciju u klasi prof. Stanka Horvata 1983. Nakon diplome više je godina radio na Muzičkoj akademiji kao honorarni docent. Od 1987. do 1989. bio je prvi potpredsjednik Svjetske federacije Muzičke omladine. Od 1987. do 2000. bio je glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, a od 1991. do 2009. i direktor Muzičkog biennala Zagreb, međunarodnog festivala suvremene glazbe.

Godine 2003. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. U siječnju 2010. izabran je za predsjednika Republike Hrvatske. Dužnost je obnašao do 19. veljače 2015. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu (1978.).

Skladatelj i pravnik, Ivo Josipović rodio se u Zagrebu 1957. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1980., a poslije i doktorirao te je do 2010. radio kao profesor kaznenoga procesnog prava i međunarodnoga kaznenog prava. Objavio je veći broj znanstvenih i stručnih radova u zemlji i inozemstvu, autor je ili suautor više zakonskih projekata, sudionik međunarodnih diplomatskih i stručnih konferencija, a zastupao je Republiku Hrvatsku pred međunarodnim sudovima.

Ivo Josipović je ostavio značajan trag u glazbenom svijetu svojim talentom i doprinosom hrvatskoj glazbi. Njegove skladbe izvedene su diljem svijeta, a njegov rad je priznat i nagrađivan na brojnim glazbenim natjecanjima i festivalima. Njegova glazba ostaje trajan testament njegove umjetničke vizije i talenta.

Nagrade i priznanja na polju glazbe

• Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za umjetnost, za skladbe “Varijacije za glasovir ” i “Passacaglia za gudače” (1981.)
• Nagrada Europske radijske unije (EBU) za skladbu “Samba da camera”, za gudački orkestar (1985.)
• Prva nagrada žirija i prva nagrada publike na Međunarodnom natjecanju Glazbene mladeži za skladbu “Samba da camera”, za gudački orkestar (1985.)
• Nagrada Pajo Kolarić za skladbu “Drmeš za Pendereckog” (1987.)
• Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.)
• Diskografska nagrada Porin za skladbu “Samba da camera”, za gudački orkestar (1999.)
• Diskografska nagrada “Porin” za skladbu “Hiljadu lotosa”, za mješoviti zbor i instrumentalni ansambl (2000.)
• Nagrada Ministarstva kulture RH za glazbeno stvaralaštvo, za skladbu “Tuba ludens”, za tubu i orkestar (2002.)
• Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja za skladbu “Tuba ludens”, za tubu i orkestar (2002.)
• Diskografska nagrada Porin za najbolji klasični autorski album “Passo Sempio” u izvedbi pijanistice Katarine Krpan (2012.)

 

INTERVJU

Već se godinama spremate pisati operu o Johnu Lennonu. Budući da pripadate generaciji koja je (iako je tada bilo vrlo mlada) uspjela doživjeti ludilo oko Beatlesa, je li vas to inspiriralo ili vas je na stvaranje opere više potaknuo sam čin ubojstva slavnoga glazbenika?

Rekao bih da je Lennonova prekrasna glazba bila svojevrsni katalizator u odabiru teme. Ali, ključni razlozi odabira su ipak drugi. Prvo, tu je fenomen čovjeka, Chapmana, koji je obožavao Lennona, a onda ga na kraju ubio. Drugo, to su intrigantni međuljudski odnosi Lennona i osoba s kojima je bio blizak. Prije svega, riječ je o trokutu Lennon – Yoko Ono – May, njegovu odnosu prema majci te odnosima unutar benda. I napokon, Lennon i Beatlesi su bili za mlade generacije sredine prošlog stoljeća ikone društvene pobune. Lennona su američke tajne službe smatrale opasnom i subverzivnom osobom i radile mu probleme. S druge strane njegove kritike establišmenta te zalaganje za pravdu i mir nisu bile jednodušno odobravane, naime, on je bio dio tog istog establišmenta stilom svojeg života. To su mu mnogi obožavatelji zamjerali, neki su se odricali i od njega i cijelog benda.

Donijeli ste hrabru odluku o odricanju od bilo kakvih glazbenih dodira s umjetničkom ostavštinom Johna Lennona. Možete li navesti neke razloge?

Prvi je razlog što je Lennon pisao glazbu u svojem specifičnom stilu. Sigurno je, ja ne bih mogao napisati tako dobru glazbu Lennonova stila. Uostalom, imam svoj izgrađen, među stručnjacima i u dijelu javnosti koji prati suvremenu glazbu, prepoznatljiv stil. Isto tako, korištenje Lennonove glazbe, čak i ako to ne bi bili doslovni citati, problematično je, i s etičke, i s pravne strane. Zar da skupljam poene na tuđoj glazbi!?

Radnja opere Lennon koncentrirana je oko ubojstva glazbenika, s mnogim flashbackovima koji graniče s halucinacijama, detaljno obrađujući krhotine sjećanja koje su povezane asocijativno, bez čvrstoga vremenskog slijeda. Jeste li odmah imali u vidu takvu strukturu djela i koliko je na konačan oblik Vaše opere utjecao libreto Marine Biti?

Ne, nisam od početka imao detaljan plan. Odavno sam, više od desetljeća priželjkivao pisati operu o ubojstvu Lennona, primarno motiviran odnosom ubojice i ubijenoga. Ali, bile su to tek nejasne konture radnje kako sam je ja zamišljao. Razgovarao sam s više naših poznatih pisaca. Svi su htjeli raditi libreto za moju operu, ali ne Lennona. Imali su, ili gotov tekst koji su nudili, ili prijedlog neke druge teme. A ja sam htio samo Lennona….. Prije oko godinu i pol, dvije, zazvonio mi je mobitel, a ugodan glas s druge strane predstavio se kao profesorica Marina Biti iz Rijeke. Kaže, ima nacrt libreta, zanima li me. Naravno, rekoh. Pročitao sam libreto i oduševio se konceptom, a i samim tekstom koji je sjajan. Poslije smo nešto zajednički mijenjali, najviše kratili jer je za dogovoreno trajanje opere teksta bilo previše. Ali, konačna verzija nije ni malo izgubila na ljepoti i poetičnosti. Zapravo, cijela se radnja odvija od trenutka kad Chapman puca u Lennona, pa do trenutka kad Lennon umire. U tom vremenu, Lennon, kao kroz fantaziju i agoniju, u svojoj svijesti rekapitulira svoje odnose s najvažnijim osobama iz svojega života. Uz njih, tu je i ubojica Chapman. Deset je solista, a najvažniji su odnosi kojih se Lennon sjeća: trokut John – Yoko Ono – May, odnos s majkom te odnosi u samom bendu.

U operi se pojavljuju slavni likovi, od samog Johna Lennona, Yoko Ono, Johnovetete do ubojice Chapmana i drugih. Kako ste ih glazbeno zamislili?

Njihova je karakterizacija profilirana libretom, odabirom glasova, a i motivima koje možemo, u najširem smislu, tretirati kao naznake lajt-motiva.

Partitura, libreto — sve su to preduvjeti za kazališnu izvedbu koja nikad nije samo preslika predloška. U radu na predstavi sudjeluje golemi broj ljudi, od autorske ekipe i izvođača, pa sve do tehničara koji mijenjaju kulise. Time je pozicija autora uvijek izazovna. Budući da u kazalištu postoji podjela među živućim autorima na one koji danonoćno bdiju nad svakim detaljem i na one koji se svjesno ne upleću u radni proces, recite, u koju biste skupinu sebe ubrojili?

Kako god uzmete, autor glazbe je ipak taj koji daje odlučujući doprinos operi. Naravno, golema je uloga dirigenta, režisera, solista, zbora i orkestra, kostimografa, scenografa i mnogih drugih. Moram reći da sam svima njima silno zahvalan na velikom trudu koji ulažu da opera uspije. Vrlo sam blisko surađivao s maestrom Ivanom Skenderom, dirigentom koji, uz činjenicu da je i vrlo uspješan skladatelj, ima dodatnu kvalifikaciju da bude dirigent suvremene opere. Doista nikoga ne bih izdvajao, entuzijazam u HNK je vrlo impresivan. Osobno, ne uplećem se u proces rada. Otići ću možda na neku od zadnjih proba, eventualno za neku sugestiju koja je bitna za karakter opere. Poštujem rad i doprinos svih sudionika i ne želim im se miješati u posao.

Odlutao sam Cvjetnom cestom uz maglu… Na povratku me spopalo ono što u beletristici zovu jalova i sasvim mračno bezizgledna perspektivnost — to je takozvana premijerska neurastenija… Ovako je Miroslav Krleža opisivao svoju nervozu uoči premijere Golgote, 1922. Kako vi savladavate i preživljavate dane uoči praizvedbe svoga opernog djela?

Ne bih rekao da kod mene postoje osjećaji poput opisane premijerske neurastenije. Dapače, veselim se izvedbi i očekujem je sa znatiželjom, u pozitivnoj klimi. Naime, dok se ne vidi konačan rezultat na sceni, nitko do kraja ne može reći što će se dogoditi na samoj izvedbi. Naravno, kad je riječ o glazbi, znam kako će zvučati, ali, ostale elemente opere percipiram tek u razgovoru sa sudionicima opere. Međutim, intrigira me izniman interes publike za izvedbe koje slijede. Čujem da su za obje predstave ulaznice otišle… Nadam se da će biti još izvedaba.

Intervju vodila Sanja Ivić