PRIČA O LIBRETU

Kada je Ivo Josipović, negdje uoči svoje predsjedničke kampanje, objavio da namjerava napisati operu o Johnu Lennonu, bila sam oduševljena idejom. Tema je to koja ima sve: glazbenokulturnu relevantnost, dramatičnost, dimenziju kriminalističnog zapleta, intrige, poetičnosti… Priča o Lennonu je i drama, i melodrama i triler. I tragedija, nažalost. Tu ima mjesta – otkrila sam to poslije, pišući libreto – i tangu i himničkim tonovima. Ideja mi je, dakle, odmah legla, i svaki put bih naćulila uši kada bi se iznova pojavila u medijima. Josipović je, međutim, postao predsjednik države, pa je ideja o operi Lennon uskoro pala u sjenu drugih njegovih aktivnosti.

Na mene je glazba Beatlesa i Johna Lennona formativno djelovala. U kući moje tete na Jamajci gdje sam provela rano tinejdžersko razdoblje postojala je muzička soba. Brdo ploča (vinil, dakako) i kaseta, gramofon i kasetofon s velikim zvučnicima, klavir. Beskrajne sam sate tamo provodila. Navečer je teta puštala klasičnu glazbu, a moja su popodneva, nakon škole, bila ispunjena Elvisom Presleyem, Plattersima, Paulom Ankom, Simonom i Garfunkelom, Beatlesima… Osobito Beatlesima! Sve sam tekstove znala napamet, i svaka je nota nekako postala moja. Moje oskudno umijeće sviranja klavira bilo mi je dovoljno da neke melodije uzmognem reproducirati; u beskraj sam to vježbala. Taj je repertoar bio pomalo retro za sedamdesete, no takva mi je kolekcija bila na raspolaganju i s njom sam se tada bila u posve suživjela. Uhvatih kasnije korak sa svojim vremenom. Kada se 1980. dogodila pogibija Johna Lennona, osjetih je kao svoj osobni gubitak. Ivu sam pak osobno upoznala u ranoj fazi njegova predsjedničkog mandata. S kolegicom Dianom Grgurić, muzikologinjom i Ivinom kolegicom sa studija, napisala sam knjigu o suodnosu političkog diskursa i popularne glazbe, naslovljenu Tvornica privida. Za takvu je interdisciplinarnu temu teško pronaći recenzente, a Ivo je bio – kao glazbenik, pravnik i političar – upravo idealan. Nisam se previše nadala da će prezauzeti predsjednik Republike biti spreman ili uopće moći odvojiti vrijeme za recenziranje naše knjige, no prevarih se! Ne samo što se odazvao pozivu da knjigu recenzira, već je sudjelovao i u njezinoj javnoj prezentaciji. Upitah ga tom prilikom radi li na operi, tko mu piše libreto. Tako saznah da je opera na čekanju te da je mjesto libretista još nepopunjeno. Dopadoše mi tijekom sljedećeg razdoblja u ruke knjige Philipa Normana o Beatlesima i o samome Lennonu. Povuklo me to da potražim i različite biografske tekstove protagonista Lennonova života (sestre Julije, bivše supruge Cynthije, ljubavnice May Pang) koji su nudili različite vizure na Johnovu kompleksnu i nemalo kontroverznu osobnost. Sa svime time, u svijesti mi se počela oblikovati slika o tome tko je bio i kakav je bio John Lennon, a s njome i moguća koncepcija literarnoga Johna, ili opernoga Johna koji je trebao Josipoviću da bi se njegova opera mogla oživotvoriti.

Stižemo tako i do 2016. Ivo više nije predsjednik i šanse su da ima više vremena za komponiranje nego prije. Odvažih se, uz bodrenje kolegice Diane Grgurić, nazvati ga i priupitati: treba li mu još uvijek libreto? Trebao mu je! Uz to, zaintrigirao ga je i moj prijedlog da scensko zbivanje osmislimo kao fantazmagoriju Johnove svijesti koja, umirući, luta rukavcima njegova života. Dobih, dakle, zeleno svjetlo i bacih se na posao. Štošta se dešavalo i puno je posla bilo između tada i sada. Libreto sam najprije napisala na hrvatskom jeziku. Intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta Iva Hraste Sočo je, međutim, reaktivirala moju ranu sugestiju da se odlučimo za engleski kao za jezik libreta kako bi se snažnije iskoristio asocijativni potencijal prema Lennonovim tekstovima. Tako sam se, nakon napokon sklopljena ugovora vratila na početak: poštujući inicijalnu strukturu teksta, iznova sam preispisala cijeli libreto kako bi ritmovi i drugi eufonijski efekti zaživjeli i na engleskom jeziku. Potom sam se, negdje u završnici, suočila i s libretom prerađenim za glazbu, s premještanjima i kraćenjima, pa je valjalo posvetiti pažnju i toj verziji teksta.

S praizvedbom koja se bliži postajem sve dublje svjesna da tekst, prelazeći iz ruku jednog autora u ruke drugog, postaje sve manje moj, a sve više skupnom svojinom svih koji daju doprinos kazališnom uprizorenju. Prije svega, tu je sam kompozitor sa svojim pravom na reinterpretaciju. Tu su zatim i redateljica, scenograf, koreografkinja, kostimografkinja, majstor svjetlosnih efekata… Iščekujući praizvedbu, iščekujem dakle i novu vrstu suočenja s vlastitim tekstom, sada zaodjenutim u interpretacije svih autorskih osobnosti koje će mu dati svoj pečat i predstaviti ga ne samo publici, nego iznova i meni.
Sinergije su me uvijek napajale. Sretna sam i uzbuđena što sam dio ove.

MARINA BITI