Opera “Lennon” je izvanredno glazbeno djelo skladatelja Iva Josipovića koje temelji na životu i glazbenom naslijeđu legendarnog glazbenika Johna Lennona. Ova opera, koja je premijerno izvedena 2010. godine, predstavlja iznimno inspirativnu interpretaciju Lennonovog života i njegovog utjecaja na svijet.

Provodi nas kroz ključne trenutke u Lennonovom životu, počevši od njegove rane mladosti, uspona s The Beatlesima, njegove kontroverzne braka s Yoko Ono, pa sve do njegove filozofije mira i društvenog aktivizma. Opera se bavi unutarnjom borbom koju je Lennon prolazio, izražavajući njegove emocije, strahove, i umjetničke vizije.

Opera “Lennon” ne samo da donosi glazbenu ekstravaganciju, već i dotiče važne teme koje su bile bitne za Lennona kao umjetnika i aktivista. Josipovićeva opera istražuje pitanja rata, političkih previranja, borbe za mir, kao i snagu umjetnosti u mijenjanju svijeta. Kroz duboke emocije i snažne trenutke, opera nas podsjeća na Lennona kao ikonu koja je vjerovala u moć ljubavi i glazbe kao sredstva za postizanje pozitivnih društvenih promjena.

Opera u pet činova podijeljena je u dva dijela od po 40-ak minuta, sa stankom između. Zanimljivo, sve se događa u kratkom vremenu nakon Lennonova ubojstva, kad se u seriji slika/činova, Lennon prisjeća ljudi i odnosa iz svog života koji su ga odredili. A tih osoba je puno, pa se u predstavi pojavljuju mnogi koje bi očekivali: majčina sestra Mimi s kojom je John Lennon odrastao nakon smrti majke Julie – i doživio prvi emocionalni brodolom – prva supruga Cinthya, njihov sin Julian, Yoko Ono, May Fang – japanska asistentica s kojom je Lennon imao važan odnos, uz prisutnost i pristanak Yoko – menadžer Beatlesa Brian Epstain – još jedan tragičan lik, prerano umro, u vrijeme kad nije bilo javno objavljivo da je bio gay – te članovi Beatlesa, od kojih je samo Paul McCartney, patetično, izdvojen kao najbolji prijatelj i oslonac.

POSVEMAŠNJA OTVORENOST PREMA SVIJETU GLAZBE

Svaki pokušaj da se hrvatski skladateljski obzor pokuša protumačiti nekim objedinjujućim stilskim značajkama završio bi potpunim neuspjehom jer već tridesetak, a možda i više godina, pratimo kako autori izgrađuju vlastite stilske svjetove u kojima nema mjesta za zajedništvo pri dijeljenju stilskih i estetskih kriterija. Ne postoje škole koje bi u pojedini opus utisnule svoje uočljive tragove. Posljednja škola koja je ostavila više vrijednih autora je ona Stanka Horvata, ali oni su stilski i po idejama potpuno različiti, tako da pitanje škole ostaje tek na razini podatka. Jedan između “Horvatovih” je i Ivo Josipović (Zagreb, 28. kolovoza 1957.), sada već pripadnik starije generacije hrvatskih skladatelja, sa stvaralaštvom koje traje gotovo pet desetljeća. Netko jednom reče kako
je za dosadašnji skladateljski opus Ive Josipovića paradigmatska njegova orkestralna kompozicija Epikurov vrt iz 1984. Idejni svijet tog djela na neki način prožima cjelokupno njegovo djelovanje – i to ne samo u glazbi. Naslov je preuzet od njemačkog filozofa Eugena Finka, koji govori o Epikurovom vrtu kao “vrtu duhovnih užitaka i profinjenosti”.1 Dakako, ima u tome istine, ali s današnjeg motrišta i analize Josipovićeva stvaralaštva nije to jedina moguća paradigma. Posvemašnja otvorenost prema svijetu glazbe i kreativnim mogućnostima koje taj svijet nudi trajna je polazišna točka Josipovićeva stvaralaštva iz koje se širi autorova mašta, potreba da se iskuša sve što glazba jest ili može biti, te se iznalaze uporišta u kojima će se poklopiti vlastita zvukovna predodžba sa sredstvima kojima ona može biti ostvarena.

Ivo Josipović je autor koji ne misli da glazba mora iskazati još nešto osim sebe same. Baveći se njegovim stvaralaštvom više godina, jednom sam zapisala da je glazba Josipovićev alter ego, skrovište njegove mašte, a glazbeno je djelo mjesto unutar kojeg oslobađa skriveni dio vlastite kreativne energije. U tome skrivenom dijelu uvijek se može potražiti Josipovićev razlog za djelo, ali i smisao stvaralačkog čina.

U tom skrovištu autorove mašte uvijek je glazba izjednačena s radošću i s osjećajem slobode. Josipović sklada kako mu se sviđa, ne brinući o stilovima i usmjerenjima.

Neosporno je da je Josipović kroz sve te godine zadržao neke standarde – sklonost ponavljanju ritamskih uzoraka, primjena klastera, izraziti virtuozitet koji se, različito ugrađivani i kontekstualizirani, javljaju u većini njegovih skladbi. Iako važni kao prepoznatljive sastavnice, uglavnom su u ulozi pomoćnih sredstava; autor im rijetko pridaje značaj nosivih elemenata i više su poveznice i potpornji pojedinih dijelova skladbe.

Stoga se važnijim čini prije svega prepoznati autorovu potrebu za nekom vrstom, uvjetno rečeno, melodiziranja dijela glazbenog tkiva, koje kao da natkriljuje pokretnu zvučnu masu izvlačeći iz nje nizove tonova koji unutar cjeline mogu imati značenje teme, a ponekad su tek pjevni ukras iznad gusto nanizanih klasterski akumuliranih tonskih sklopova. Posebno je to razvidno u skladateljevim najpopularnijim klavirskim skladbama Igra staklenih perli iz 1986. i nešto mlađeg Jubilusa iz 1992., ali i veoma uočljivo u Kurosawinom nemiru svijeta, skladbi za gudače iz 2016., u kojoj se skladatelj kreće po rubovima tonalitetnosti ne libeći se jasno profiliranog tematskog konstrukta nosive ideje.

Valja nešto reći i o naslovima Josipovićevih skladbi. Često se, naime, doimlju kao potaknuti nekim literarnim djelom ili izvan glazbenom idejom. Posrijedi je, međutim, u pravilu samo neka vrsta asocijacije, koja je više hommage određenoj misli ili osobi, nego što bi u glazbi našla ikakav odraz osim neovisnih autorovih zamisli.

U popratnom tekstu prvoj kompaktnoj autorskoj ploči Ive Josipovića sada već daleke 1994. godine zapisala sam da je “zanimljivo pratiti putanju Josipovićeva stvaralaštva motreći kako raste stupanj zaigranosti usporedo s dostignutom razinom slobode pri ovladavanju umijeća, pri usuglašavanju skladateljskog obrta s umjetničkom idejom, koja se tim obrtom oživotvoruje. Na toj putanji uzorci se glazbene građe umnožavaju, jer se i temeljna polazišta šire. Ipak, neke se konstante mogu pratiti kao trajna ishodišta Josipovićeva stvaralačkog zanimanja. Između njih će ritmička ili melodijska formula folklorne provenijencije, izbor glazbala ili narativni aspekt cjeline protumačiti i traženje Josipovićevog nekoga specifičnog kolorita. Taj ponekad i osebujni kolorit (…) nije važan u Josipovićevu stvaralaštvu kao mogući znak nacionalnog identiteta te glazbe, premda se pokazuje i kao takav, nego kao pogodno polazište za željenu krivulju kretanja s jedne i za postizanje živih i raznolikih kolorističkih situacija s druge strane. Izbor folklornog uzorka, dakle, kao predloška zvučanju, kao poticaja skladateljskoj zadaći, svrstava Josipovića u red hrvatskih skladatelja koji su se prije njega na taj način bavili takvim uzorcima, postižući ponekad i antologijske rezultate, a da se nikada nisu pitali o smjeru, stilu ili skladateljskoj ideologiji. Čisto je veselje u njihovoj glazbi i svi su njezini uzroci i posljedice na tragu te radosti, koja je izrazito obilježje Josipovićeva stvaralaštva, čak i kada kakva sjetna kantilena uravnotežuje raspored glazbene građe.”

Baš te skladbe idu u red autorovih najuspjelijih. To su npr. Drmeš za Pendereckog za tamburaški orkestar (1986.), Dernek, za dva čembala ili dva klavira, gudače i udaraljke (1988.), ili Zelena naranča, pjesme iz Dalmacije za gudače (2019.), a možda je najzanimljivije kako taj nacionalni kod proviruje iz žive motivičke razigranosti klavirske skladbe Jubilus (1992.).

Jubilus je sazdan od fine, u karakterizaciji smjerno oblikovane građe. Klavir je angažiran sa svim svojim svojstvima, zvuk se prostire od jedva čujnog do moćnog, crte kretanja obuhvaćaju sve razine intenziteta, njihova izražajnost je koloristički bogato nijansirana, a igra se ponekad zbiva na rubu čujnosti, tvoreći krhko, prozračno tkivo. I odjednom, kao iz tišine, s toga će ruba čujnosti zatitrati hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski, kao coda, kao završna uputa o podrijetlu pojma jubilus, gotovo dirljivo tako poentirati jedan od zakutaka skladateljeve mašte.

Taj titraj posebne topline javlja se u više skladbi – posebno je čujan u skladbi Žalobni pjev, za violinu i klavir (1994.) – otkrivajući emocionalni svijet skladatelja Ive Josipovića možda i više no što bi on želio otkriti, ali to je bitna sastavnica njegove glazbene poetike koja itekako obogaćuje njegov skladateljski izraz.

ERIKA KRPAN

Činovi