Osvrti
Osvrt na operu Lennon
Opera Lennon je od iznimne glazbene i scenske važnosti. Njezina scenska sadržajnost prikazuje spektakularnu priču o ubojstvu slavnog vođe sastava The Beatles upucanog na ulazu njegovog doma u New Yorku, 8. prosinca 1980. godine, nakon čega je glavno pitanje koje je intrigiralo svijet bilo: što je moglo pretvoriti obožavatelja u ubojicu čovjeka kojeg je obožavao? Hrvatski skladatelj Ivo Josipović pretočio je tu emotivnu temu u glazbu, komponirajući operu na inovativan i fascinantan način. Osim ugledne karijere u svijetu prava i politike, intenzivne glazbene karijere te napisanih preko pedeset komornih glazbenih djela za različite instrumente, komorni orkestar i simfonijski orkestar, Josipović je sada predstavio svoju prvu operu u kojoj možete uživati na ovoj snimci. Josipovićev stil kompozicije je eklektičan i izražajan, a može se vidjeti paralela s kompozicijskim stilovima poput Gottfrieda von Einema, Friedricha Cerhe, Gian Carla Menottija, Albana Berga, i da se vratimo unatrag, djelomično Mauricea Ravela. Kombinira uglavnom tonalne s nekim atonalnim elementima, pri čemu prevladavaju tonalni elementi, oštro razvijajući ritmičku snagu i koristeći nekoliko elemenata slikovitosti zvuka. Dramatski aspekt podsjeća na Alban Bergovu operu Lulu (naravno, bez paralela s njenom dodekafoničnom kompozicijskom tehnikom), ritmički aspekt podsjeća na Mauricea Ravela i njegove skladbe Bolero ili L’heure espagnole (bez paralela s španjolskim zvučnim elementima), a prozirnost orkestra koji podržava pjevače podsjeća na Bellinijev belcanto stil, poput opera La Sonnambula i Norma (bez melodijskih i harmonijskih paralela, ali se referira na način pratnje pjevača, izlaganje vokalnih dijelova uz pomoć orkestra, što je posebno važno u opernim kompozicijama). Snažna veza između glazbe i teksta te slike prenesene glazbom važan su aspekt koji podsjeća na skladatelje Menottija i von Einema.
Glazba Josipovića postavlja visoke vokalne zahtjeve pjevačima, tražeći dramatične glasove s koloraturnim sposobnostima. Ritmički zvuk orkestra zahtijeva vrlo precizno uklapanje glasa od strane pjevača. Izgovor engleskog teksta ritmički je paralelan s glazbenim ritmom i stoga čini tekst akustički savršeno razumljivim. Kombinacija uglavnom ravno odmjerenih ritmova s izražajnom glazbenom ilustracijom zapleta stvara zastrašujuću zvučnu atmosferu, što je savršeno za temu i ove opere koja se bavi ubojstvom Johna Lennona i posljednjim danima njegovog života, kao i ljudima koji su mu bili važni, stvarajući putem glazbe psihološki profil njegovog ubojice.
Zvuk orkestra je proziran i svijetao. Lirski i dramatični elementi se izmjenjuju, uvijek je naglasak na ritmičkoj snazi. To čini ansambl scene vrlo jasnim i preciznim. Orkestralna glazba podržava pjevačke linije i izlaže glasove na učinkovit način, gotovo se prisjećajući belcanto kompozicijske tehnike, iako naravno, s potpuno drugačijim harmonijskim pristupom, ali se odnosi na način na koji orkestar nosi glasove. Divno je što je sudbina Johna Lennona potaknula skladatelja i libretisticu Marinu Biti da stvore operu posvećenu ovoj temi koja je doživjela svjetsku premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod preciznim glazbenim vodstvom dirigenta Ivana Josipa Skendera i promišljenom režijom Marine Pejnović, a sada je ovjekovječena na ovoj snimci.
Ova opera obećava važnu budućnost diljem svijeta jer kombinira uzbudljivu temu sa zaraznom glazbom koja ne samo da ima svoje mjesto u povijesti suvremene glazbe, već dotiče i publiku jer glazba, zahvaljujući svojoj ekspresivnosti i ritmičkoj strukturi dira slušatelje i stvara snažne akustične slike teme.
Skladatelj izvrsno diferencira različite atmosfere i izražava ih kroz svoj glazbeni jezik tako dobro da bi čak i bez teksta zaplet bio razumljiv samo kroz glazbeni utjecaj na slušatelja. Već je vrijeme da se Josipović posveti skladanju opera – i nadajmo se da će ih još uslijediti – jer njegov se glazbeni jezik i onomatopejski stil kompozicije pokazuju posebno prikladnima za glazbenu dramu. Možda je to rezultat njegova raznolikog iskustva, ne samo kao skladatelja, već i kao iskusnog pravnika, a da ne spominjemo njegovu poznatu političku karijeru. Zapravo, kombinacija između prava i umjetnosti čini se vrlo plodnom. Pomislimo, na primjer na Johanna Wolfganga von Goethea koji je bio pravnik i pjesnik ili E.T.A. Hoffmana koji je bio pravnik i skladatelj. I konačno, skromno, i autor ovih redaka kombinira iskustvo kao pravnik i kao menadžer glazbe.
U svakom slučaju, glazbeni svijet može se nadati nakon svjetske premijere ove opere da će Josipović skladati još opera budući da mu je kompozicijska tehnika posebno prikladna za to. Rijetko se među suvremenim skladateljima pronalazi tako savršeno prikladan stav prema opernim kompozicijama koji kombinira glazbu s dramom na plodonosan način. Glazba koju je skladao Josipović to majstorski čini, a njezina interpretacija na ovoj snimci je uzorna, stvarajući tako tzv. „Gesamtkunstwerk“ najviše dramatske snage i glazbenog utjecaja!
Dr. Adrian Eugen Hollaender
Riječ urednice snimanja
Opera Lennon aktualizira Lennonovu misiju
Svake druge godine s nestrpljenjem iščekujemo praizvedbu novog glazbenoscenskog djela hrvatskog skladatelja. Kod nas je tako nešto u stanju jedino producirati Muzički biennale Zagreb u suradnji s nekom od nacionalnih kazališnih kuća. Lijepa se praksa, uhodana još šezdesetih godina prošlog stoljeća u prvim bijenalskim godinama, nakon kraćeg vremena apstinencije, obnovila 2021. Godina 2023. bila je idealana za praizvedbu više od desetljeća najavljivanog opernog prvijenca najpoznatijeg hrvatskog skladatelja i trećeg hrvatskog predsjednika, prof. dr. sc. Ive Josipovića. Životna mu je želja bila napisati operu o Johnu Lennonu, u kojoj je htio spojiti svoje dvije ravnopravne ljubavi – glazbu i kazneno pravo. Kao skladatelj s jedne strane divi se Lennonovoj glazbenoj imaginaciji, kao profesora kaznenog procesnog prava intrigira ga bipolarna psiha Lennonovog ubojice Marka Davida Chapmana, a kao humanist nadahnjuje se pacifističkim porukama Lennonovog aktivističkog djelovanja. Sve to je libretistica Marini Biti prepoznala te sročila izniman libreto inspiriran činjenicama vezanim za Lennonov život, njegova razmišljanja, aktivizam i stvaralaštvo. Libreto je svojevrsni sažetak odnosa Lennona s važnim ljudima u njegovu životu kroz „flashback”, košmar sjećanja na život u trenucima Lennonova umiranja, između pucnja i same smrti.
Svi su citati Lennona na asocijativnoj razini, dok u glazbi opere Josipović ne navodi nijedan motiv Lennonova stvaralaštva, bilo samostalnog, bilo iz faze Beatlesa. No, svi ostali elementi njegova života su tu, provučeni kroz autentičnu Josipovićevu glazbu između modernizma i klasike, vrlo eklektičnu, ali uvijek pitku i prihvatljivu širem slušateljstvu. Izbor solista prepušten je kolegi dirigentu-skladatelju Ivanu Josipu Skenderu koji je u dogovoru s vodstvom HNK napravio izvrsnu podjelu i precizno cizelirao zborskoorkestralnu izvedbu. Pod njegovim su vodstvom svi solisti zabljesnuli u punom sjaju svojih pojedinačnih glazbeno-scenskih potencijala. Dvoje je upravo za uloge u toj operi na kraju sezone dobilo nagrade za najbolja ostvarenja u sezoni 2022-2023. svojega matičnog kazališta, HNK u Zagrebu (Nagrade Marijana Radev i Vladimir Ruždjak): sopranistica Marija Kuhar Šoša svojom je ljupkom pojavom i kristalnim glasom anđeoske čistoće u visinama uljepšala originalni karakter Lennonove udovice Yoko Ono, dok je basbariton Ozren Bilušić puninom gestualnog izraza, uživljenom dramatikom i čvrstinom glasa, kao Chapman pokazao sve nijanse ubojičinog uma. Zaslužene su nagrade pripale interpretima koje dosad nismo imali priliku upoznati u takvoj vrsti suvremenog repertoara. Sigurno da će oni, a i neki drugi pjevači, publici zasigurno ostati u sjećanju upravo po likovima koje su interpretirali u operi Lennon. Nagradu (zasad još) nije dobio, ali svakako zaslužuje i tenor Domagoj Dorotić za samoga Lennona, najprije zbog nevjerojatnih psihičkih i vokalnih napora u pripremi (sve ostale je svoje uloge stavio „na led” na 8 mjeseci), ali i neprestanih pokreta naslovnoga lika na sceni, otvorivši tom ulogom novu stranicu u svojemu repertoaru prema suvremenom dramskom, izrazito ekspresivnom izrazu. Ne manje dojmljivi su i interpreti manjih uloga. Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović je u ljupkome liku Lennonove ljubavnice May sve poznavatelje njezina ekspresionističkog pjevačkog stila iznenadila suženom niti lirskih zapjeva. Njezina kolegica po fahu, Sofia Ameli Gojić, zaoblila je ton kako bi dobila asocijativan, gotovo majčinski kolorit Lennonove prerano poginule majke Julije. Članica Zbora HNK-a, sopranistica Kristina Anđelka Đopar, dobila je u ovoj operi prigodu istaknuti se kao solistica svojim dramskim potencijalom glasa kao stroga ali pravedna Lennonova teta Mimi koja ga je uzdržavala nakon majčine smrti. Smrt i prijevremeni rastanci glavna su tema Lennonova života, pa tako i Josipovićeve opere o njemu. Prerano je otišao i Lennonov prvi i najbolji prijatelj Stuart Sutcliffe (Stu), basist originalne postave Beatlesa, kojega je kratkim zapjevima odlično okarakterizirao tenor Dario Ćurić. Najdublje registre i svu ozbiljnost uloge prvog, legendarnog, također prerano umrlog menadžera Beatlesa Briana Epsteina pokazao je bas Siniša Štork. Bogatstvo glasovnih boja dalje su širili i mezzosopranistica tamnog kolorita Helena Lucić Šego kao Lennonova preozbiljna engleska tradicionalna prva supruga Cynthia i bariton ugodne boje glasa Alen Ruško kao njihov sin Julian, koji se ocu u jednom trenu požali da ga ovaj previše zapostavlja. Preostale Beatlese usklađeno i dojmljivo su „skinuli” tenor Siniša Galović kao Paul McCarthney, bariton Siniša Hapač kao George Harrison i bariton Davor Radić kao Ringo Star. Josipovićeva glazba tek prividno zadržava podjelu na arije, duete i tercete, zborove i orkestralne ulomke (dijeli operu na prizore), ali sve se isprepliće u nedjeljivu masu glazbe koja teče kao u snu. Posebno oduševljavaju vrlo uspjeli zborski dijelovi skladatelja koji gotovo da je cjelokupni prethodni opus izbjegavao ljudski glas i koji je u ovoj operi otkrio svoju suptilnu, iznijansiranu i vrlo spretnu skladateljsku poetiku koja nedostaje hrvatskom suvremenom vokalnom stvaralaštvu. Zbor u Lennonu ima komentatorsku ulogu ili čak ulogu pokretača radnje u funkciji obožavatelja ili publike, a u slogu često pribjegava formi fuge ili fugata, baš kao i zahtjevni zajednički pjev protagonista. Scensku interpretaciju djela do detalja je osmislila mlada redateljica Marina Pejnović kojoj je ovo treća operna režija (nakon studentskoga Gluckova Orfeja i Euridike, te prethodne bijenalske operne praizvedbe, Posljednjeg intermezza Berislava Šipuša) u kojoj je pokazala punu raskoš svojega redateljskog talenta. U predstavi su maksimalno iskorišteni svi scenski elementi, nema praznog hoda, stalno se nešto događa, a efektna pokretna scenografija Ivana Lušičića Liika, te minimalistički kostimi Zdravke Ivandije Kirigin pomogli su da se ovaj psihološki scenski košmar vrlo lako prati i vizualno jasno razlaže na simbole. Premda je opera Lennon u prvom redu rađena za kazališnu izvedbu, tj. za gledanje iz kazališnog gledališta na distanci, udaljenog od scene barem za razmak „orkestralne rupe”, u video snimci u krupnom planu moguće je doživjeti mnogo više. Trebalo je sve te želje, nastojanja i napore autorskoga tima prikazati u slici, što je maestralno pošlo za rukom redateljici Mireni Stijačić i njezinom timu kamermana, miksera, producenta, asistenta, glazbene suradnice i montažera. Kako je opera u prvom redu glazbena vrsta, sve polazi od zvuka, za koji su se višestruko potrudili glazbena producentica Margareta Mihalić i ton majstor Robert Tanasković, razrađujući uz samog skladatelja nebrojeno sati u studiju ono što bi se moglo nazvati idealnom autoriziranom zvučnom slikom. Izvedba i realizacija na snimci koja je pred nama zasigurno će biti zalog da ovo novostvoreno operno remek-djelo zaživi među budućim naraštajima interpreta, organizatora opernog života i publike ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Tome će zasigurno pomoći i činjenica da je Lennon uvršten u projekt OperaVision i dio je Youtube projekta važnih europskih kazališnih kuća. Naime, u samo mjesec dana Lennona je vidjelo gotovo 6 i pol tisuća gledatelja, što je za suvremenu glazbu vrlo visoka gledanost. Isto tako, važna karika uspjeha opere je i naša izdavačka kuća Croatia Records koja priprema pravo divot izdanje, tzv. box koji će sadržavati CD, DVD, Blu-ray i USB format te bogato uređenu knjižicu s libretom i važnim informacijama o samoj operi. Naravno, valja spomenuti i Hrvatsku radioteleviziju koja je sačinila audiovizualne snimke te ih ustupila Croatia Recordsu za to izdanje, a i sama u dva navrata u svojim programima emitirala snimku opere. Iznimno mi je drago da sam kao urednica snimanja i sama sudjelovala u iznimnom projektu opere Lennon.
Jana Haluza
O dvjema, ili čak i trima verzijama libreta koje tvore tekst i podtekst opere Lennon
Za operu Lennon se može reći da je dugo nastajala te da je jedan od rezultata te višegodišnje aktivnosti današnje postojanje dviju, ili čak i triju tekstualnih verzija toga djela. Inicijalnu je verziju libreta Marina Biti napisala na hrvatskom jeziku, nakon čega je tekst – na prijedlog intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Ive Hraste-Sočo – preispisala te stvorila drugu, englesku verziju. Iako naknadno nastala, ta će druga verzija postati osnovicom uglazbljivanju te tako postati i službenim izvornikom. Sam proces uglazbljivanja rezultirao je, međutim i svojevrsnom trećom verzijom. Treća se verzija – ona koju možemo čitati iz partiture, odnosno odslušati je kao dio operne izvedbe – snažno naslanja na prethodne dvije, pa je za njezino puno razumijevanje svakako uputno iščitati ukupan materijal tiskan u ovom izdanju.
Iako su hrvatska i engleska verzija strukturno i dramaturški usklađene, svaka se od njih gradi na drugoj vrsti prozodije i na drukčijim postupcima intertekstualnog referiranja na glazbeni opus Johna Lennona i grupe the Beatles. Može se reći da je odluka o stvaranju verzije libreta na engleskom jeziku bila bliska autorici Marini Biti, ponajprije zbog mogućnosti potpunijeg razvijanja referenci na tekstove Lennonovih pjesama, što će postati prepoznatljivim obilježjem libreta za svakoga iole dobrog poznavatelja Lennonova glazbenog opusa i glazbe Beatlesa. Taj moment snažne aluzivnosti koji prodire i kroz hrvatsku i kroz englesku verziju libreta neće međutim biti zastupljen i u Josipovićevoj glazbi koja se strogo ograđuje od bilo kakva referiranja na glazbene uzorke vezane uz Lennona. Taj moment će u konačnici biti i tekstualno ublažen s obzirom na kraćenja i sažimanja kojima je, skladajući svoju partituru, autor glazbe intervenirao i u tekst samoga libreta. Podvrgnuvši dramaturgiju tekstualnog predloška opere visokom stupnju sažimanja, a sam jezik libreta ritmomelodijskim preinakama, Josipović je treću verziju libreta obilježio brojnim novouvedenim ponavljanjima koja su mu poslužila za razvijanje glazbene dinamike djela te za delimitiranje u ovoj verziji izrazito zgusnutih dramskih situacija. Ona je, kao takva, nešto manje pogodna za čitanje, budući da tek slušanjem njezine izvedbe možemo doprijeti do onih slojeva poruke u kojima je skladatelj kompenzirao za značenja izostavljenih dijelova teksta time što je implicitnom narativnom funkcijom opremio često korištene ritmičke obrate kao i dramatične suodnose melodijskih linija zastupljene u brojnim polifonijskim dionicama.
Odnos između izvornih dviju verzija libreta i tekstova Lennonovih pjesama razvija se u domeni aluzivnosti, u pravilu ne prelazeći u izravan citat. Autorici libreta je međutim pošlo za rukom, kako u hrvatskoj tako i u engleskoj verziji, iznaći postupke kojima će uputiti na čuvene skladbe Lennona i Beatlesa kao što su Let it be, The Long and Winding Road, Revolution, Imagine i druge. U tome nizu referenci valja izdvojiti predložak koji predstavlja ishodišno mjesto razumijevanja fantazmagoričnoga pretapanja zbilje i snoviđenja u koje Lennon zapada neposredno nakon što su u njega ispaljeni ubojiti hici iz pištolja Marka Davida Chapmana. Kratki uvodni segment opere smješten je, naime, u domenu zbilje i prikazuje Johna Lennona i Yoko Ono koji u prosinačkom sumraku izlaze iz automobila i pločnikom se kreću prema zgradi svoga njujorškog doma do trenutka kada se John, potaknut Chapmanovim zazivanjem njegova imena, okreće i biva pogođen smrtonosnim hicima. Radnja se u tom trenutku premješta u svijest umirućega glazbenika u kojoj zbilja postaje dijelom halucinantne vizije kroz koju će prošetati sve važne osobe iz njegova života sudjelujući tako u njegovu finalnom oproštaju sa životom. Neposredno nakon pucnjave, kada se u Lennonovu umu događa opisani rascjep, u tekstu libreta se javlja referenca na naslov skladbe sadržane na magnetofonskom zapisu koji je glazbenik nosio pod miškom uoči napada. Riječ je o skladbi Walking on Thin Ice čije je snimanje završeno ranije istoga dana i koja će postati jednim od većih kritičkih i komercijalnih uspjeha glazbene karijere Yoko Ono. Lennon dakle tone u halucinantno stanje: naprasno napušta zbilju i – kao pri hodanju po tankom ledu koji uz prasak puca pod težinom koraka – upada u ledenu vodu u kojoj gubi dah, koja koči njegovo tijelo, zamućuje vid i usporava vitalne funkcije. U hrvatskoj je verziji ova intertekstualna relacija eksplicitnije aktualizirana nego u engleskoj koja temi leda i poniranja u hladne i mračne dubine pristupa indirektnije, te drukčijim riječima (hrvatski: Tu sam… nisam… jesam… / Zarobljen u staklu… / U predvorju raja… il’ možda – u paklu… / Pod ledenom korom sâm sam, i bez glasa. / Tražim svoje svjetlo… / …tek mrak se talasa / Na tom valu mraka osjećam se jadno: / Gdje sam? Tko sam? Što sam? / Hladno mi je… hladno… / Koraci po ledu. Koraci po ledu. Koraci po ledu..; engleski: A deafening sound is filling my ear – / It comes from a distance, yet it feels so near / Endless, unbound… this crazy sound / A shrieking high and a throbbing low – / from somewhere, from nowhere / from above, from below… /Am I in the sky, unthinkably high, / or in the deepest deep of the sea?…). Poput utopljenika u dubokoj ledenoj vodi John u posljednjim trenucima proživljava svoj život u fantazmagoričnoj kreaciji vlastita uma kojom dominiraju tri glavna aktera: Yoko, May Pang i Mark Chapman. Lennonova pjesma My Mummy´s Dead zaziva se u trenutku njegova prisjećanja na majčinu smrt; Lennonova sina Juliana Paul McCartney tješi riječima Hey Jules, referirajući se tako na pjesmu Hey Jude, a John se Paulu obraća opisom pjesme kojom želi biti utješen (engleski: Želim biti vibracija – / slobodan, poput disanja. / Jer disanje – ono je danas! / Nek’ disanje podsjeti na nas!; engleski: For you and for me, / for the remembrance: / Please, write a ballad about us…) čime se aludira na pjesmu koju je McCartney doista posthumno napisao u spomen svojem poginulom prijatelju (Here Today) te u njoj sažeo emotivni naboj njihova odnosa. Okupljanje Beatlesa popraćeno je aluzijom na pjesmu Come Together (hrvatski: Dečki, hitro – gdje ste? / Vrijeme je za probu! / Okupimo se! / Brian nas zove! / Brian nas zove! / Okupimo se! / Okupimo se žurno! / Gle, Brian je ovdje! / A tu su i George, i Ringo! / Možeš li vjerovati, Paul – / da svi smo ovdje, na okupu?) čiji će pak izvorni stihovi – He say, “one and one and one is three” / Got to be good looking ‘cause he’s so hard to see – biti i nešto izravnije zazvani u engleskoj verziji (engleski: Well, five is “one and one and three”- / all five of them good looking! / Indeed, we are a sight to see! / Ok, Brian – what’s cookin’?). Motivom se pak bijele sobe te Johnove završne opčinjenosti bjelinom referira na snovitu bjelinu prostora Johnova doma, viđenu u videosnimci pjesme Imagine gdje se tekst natapa i aluzijama na tekst pjesme Strawberry Fields Forever. U finalnoj se pak sceni libreta miješaju reference na stihove pjesama Imagine i Give Peace a Chance, gdje John sanja iskrivljeni scenarij vlastite smrti u kojemu iz mase okupljenih koji zazivaju mir izranja Chapmanovo lice. Ovo su, dakako, tek neki od intertekstualnih momenata koje je autorica libreta znalački utkala u vlastite stihove.
Navedene, kao i druge brojne reference na stihove Lennonovih pjesama i pjesama Beatlesa pridonose atmosferi snoviđenja u kojoj se u perspektivi svijesti koja gasne miješaju zbilja i halucinacija, java i san, stvarnost i njezino mučno, zloslutno prodiranje u Johnovu svijest. Drugi sloj referenci koje čine okosnicu teksta libreta odnosi se na zbiljske osobe koje su odigrale važne uloge u Lennonovu životu i s kojima se on na različite načine u svojim posljednjim trenucima rastaje; s njima se miri ili se od njih oprašta, razrješujući tako traume gubitka i napuštanja koje uz njih vezuje (majka, tetka Mimi, bivša supruga Cynthia, sin Julian, Stuart Sutcliffe, Brian Epstein). U nizu osoba ključno mjesto pripada Lennonovoj ljubavnici May Pang koju u trenutku pucnjave priziva sama Yoko kako bi Johnu olakšala posljednje trenutke i koja osim biografske reference predstavlja i onu literarnu preuzimajući na sebe vergilijevsku ulogu Johnova vodiča putevima onostrane stvarnosti. May u priču ulazi intervencijom Yoko Ono – onako kako je u Lennonov život ušla i u stvarnome životu – u sceni prizivanja proljeća (May – svibanj). May izvlači Johna iz depresije i stanja šoka u koji on upada nakon pucnjave, no na kraju se povlači iz priče (kao i u stvarnome životu) mireći se sa svojom napuštenošću, ali istovremeno sluteći zlo: Johnovu skoru smrt. May Pang je ključ kojim se u libretu otvara svijet fantazije i koji na kraju signalizira povratak u mračnu i zloslutnu zbilju.
Važno mjesto u dramatskoj strukturi libreta ima Mark Chapman. Za razliku od May koja ima simboličnu ulogu spone između dvaju svjetova i metafora je Lennonova ulaska u halucinantno stanje u kojemu se miješaju odjeci zbilje, snova i sjećanja, Chapman je uteg koji Lennona vuče na dno, u ponor, u smrt. Posljednje lice koje je vidio i posljednji glas koji je čuo odzvanjaju u Lennonovu umu, podrivaju mu duševni mir i progone ga. Chapmanovo lice je leitmotiv koji izranja iz košmara Lennonovih snova ne dozvoljavajući mu da se smiri: on je lice smrti. Njegova je uloga ključna pri artikulaciji uzlazno-silazne, valovite putanje zbivanja koja označava strukturu libreta. Pet slika od kojih se libreto sastoji nižu se logikom uspona i padova: svaki put kad se Lennon uspije otrgnuti depresiji, zbunjenosti i šoku pojavljuje se Chapmanovo lice koje ga vraća u ledeni ponor smrti. Za razliku od May koja ga smiruje i ublažava stanje šoka u kojem se našao, Chapman je tu da ga podsjeti na ono što želi zaboraviti: na neminovnost smrti s kojom je suočen. Najvišu točku spomenuta dramatskoga vala čini scena ponovnog okupljanja grupe Beatles, što je još jedna fantazmogorijska evokacija zbilje te upućuje na posljednji koncert grupe Beatles održan 1969. godine za krovu Apple Corps. zgrade u Londonu (Rooftop Concert). To sanjano „ponovno okupljanje“ – okupljanje koje su mnogi obožavatelji priželjkivali no koje se nikada nije dogodilo – zadobit će i autoreferencijalnu dimenziju, budući da John, Paul, George i Ringo, u režiji njihova menadžera Briana Epsteina, taj svoj ludistički pothvat proglašavaju stvaranjem opere u kojoj će solističku ulogu – upravo onu koju joj je John u svojemu životu u cijelosti i dodijelio – preuzeti Yoko Ono. To će ponovno ujedinjenje Johna i Yoko dovesti i do evokacije njihova mirovnoga aktivizma – najprije njihovih performansa održanih pred predstavnicima svjetskih medija u postelji hotelske sobe u Montrealu (tzv. Bed-in for Peace), a potom i njihova zajedničkog nastupa na mirovnome prosvjedu, održanog pred pedeset tisuća ljudi u Bryant Parku u New Yorku 1972. godine. Evokacija potonjeg scenarija fantazmagorijski se izobličuje zbog prisustva Marka Chapmana. Posljednji uspon i dramatičan pad unutar kontinuirane valovite putanje dramskih zbivanja dogodit će se upravo u završnoj sceni okupljanja mase koja, slijedeći Johna, prosvjeduje u ime mira. Himnička se atmosfera mirovnog prosvjeda kontrapunktno prekida Chapmanovim pucnjevima koji kraj opere vraćaju njezinu početku, pri čemu se Lennonovo sanjano umiranje privodi neopozivosti zbiljskoga događaja. Tekst libreta odlikuju snažna ritmiziranost i rimovana struktura s nekonvencionalnim i zanimljivim rimama koje proizvode jak eufonijski efekt. Izvornu, cjelovitu verziju libreta na engleskom jeziku, popraćenu hrvatskim tekstom koji s njime korespondira stoga valja shvatiti kao vrijednost po sebi, ali i kao pjevni podtekst spomenute treće verzije, važan za bolje i potpunije razumijevanje opere kao djela kojim dominira glazbeni izričaj. Razumijevanju dodatno mogu pripomoći i anotacije vezane uz glazbene predloške i stvarne događaje koje je autorica unijela u tekst didaskalija. Čitanje integralnoga libreta podjednako pomaže dešifriranju aluzivno-metaforičke strukture scenskoga djela kao i praćenju kompleksne modernističke glazbe Ive Josipovića koja ta značenja dramatski sažima te ih u glazbenome kodu energično i reartikulira, pretvarajući sam tekst unutar partiture u svojevrsnu treću verziju libreta, označenu njegovim autorskim pečatom.